O piscu:
Jasmin Imamović (1957. Brčko) je političar i književnik, načelnik općine Tuzla. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, autor je romana, novela, eseja, scenarija i radio drama, i knjiga iz oblasti prava. Romani "Ubijanje smrti" (1994) i "Besmrtni jeleni" (1996) nagrađeni su Prvom nagradom na tradicionalnom međunarodnom skupu izdavača i kulturnih fondacija održanom u Pazinu 1999. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i predsjednik Organizacionog odbora tuzlanskih književnih susreta "Cum grano salis". Inicijator je nagrade "Meša Selimović" koja je utemeljena 2001. godine. Dodjeljuje se u okviru književnih susreta "Cum grano salis" u Tuzli. Živi i radi u Tuzli.
CHE GUEVARA
Bude me golubovi s tavana. Guču, vrte se, hodaju i ponekad krilima prhnu. Zatvorenih očiju vidim crno, crveno, pa skoro žuto, otvaram oči… Prostrana soba, visok plafon, duga žica i naopako okrenut tanjir. Sa staklenom kruškom. Na ormaru veklike tegle sa ružinim laticama u vodi. U rukama osjetim slatku slabost, jorgan ugodno težak i lijepo mi je što budan ležim. Kroz zavjesu se probijaju titrave šipke od sunca i prašine. Neprekidno se kreće, obrće, treperi i blista dok svjetlost je nosi. Sunčeva prašina stiže do čistog ćilima i pomijera njegove šare. Iznad peći, na bijelo okrečenom zidu, žućkasta mrlja. Zagledam se u nju široko, duboko, i vidim jelena. Govorio sam svima i kažu “ šta ti je, to je fleka”. A treba gledati malo duže, kao u prazno, držati širom otvorene oči dok se ne pomiješaju oblici, udisati duboko i u mrlji “čekati jelena”. Čujem nenu kako sprema doručak i pjeva…
“…Golubice bijela, što si nevesela…”
Izlazim na širok hodnik zastrt ćilimom. Velika staklena vrata širom otvorena. Stajem na verandu ukrašenu bezbrojem zelenih listova. Veći su tamnozeleni, a manji svjetliji. Sunce ih čini prozirnim. U lisnatoj zavjesi ljubičasti i bijeli cvjetovi. Teški listovi naslanjaju se na izrezbarenu ogradu verande kao kosa na kragnu. U ogradi otvori u obliku srca. Gledaš kroz njih kad se od nekog kriješ. U to malo srce može stati čitava avlija. Lijepo vidiš mutvak, golubarnik, ružićnjak, strehu od grožđa, a tebe ne vide. Daidža i Muhamed, kad nema djeda, sjednu na ogradu i sviraju gitaru ili pričaju i nešto se smiju, a nena ne da, potrgaše joj lozu.
Veći sam od ograde. Naslonim se na nju laktovima i gledam daidžine golubove. Izviruju pa ulaze kroz otvore na golubarniku, guraju kljunove u svoje perje i paperje, šire repove i blistavo se bijele. U golubarniku i oko njega nisu svi golubovi bijeli. Bijelih je bilo najviše, jer, imao je daidža obične pertlove, visokoletače ali i goješe, sa veoma dugim perjem na nogama, i potpuno bijele flukove sa crnim kljunom. Njegova jata, letača, redovno vijana, za kratko vrijeme dostizala su visinu tačke i nestajala u nevidljivoj visini. Među daidžinim letačima bilo je i plavih topoljana, crveno prskanih i crno tigrastih engleskih tiplera.
Gledam, na krovu usamljenog fluka zvanog Che. U daidžin golubarnik došao je kao frenter, golub lutalica. Daidža i ostali golubari bili su zadivljeni njegovim izgledom. I stvarno ima posebno blistavo bijelo, glatko perje, crni kljun i biserne, bistre, pametne oči. Ima i “vilo pero” u repu koje se, nakon korijena, račva, što je kod golubova, prava rijetkost. Oko noge mu prsten boje srebra, prava, pravcata državna karika. Niko nije znao odakle je mogao doći. Daidža mu, kao svakom frenteru, koncem povezao krilo, da se na njegov tavan navikne a onda su ga jednog jutra vidjeli na krovu kako kljunom odvezuje konac, oslobađa se i nestaje u visini. To, prije njega, nikada nije učinio ni jedan golub. Svi su uzalud čekali do mraka. Bilo je priče među golubarima, u stilu kako došao, tako otišao, frenter je frenter, a golub se vratio nakon tri dana, mirno sletio na krov, kao da se ispod njega izlegao. To, prije njega, nije učinio ni jedan frenter. Kao da je htio pokazati da se njega ne može vezati i da on može, letjeti bolje, više i duže od svih. I da se, kada to hoće, može vratiti i nakon tri dana i dvije noći leta. Odmah se pročulo da on nije običan golub. Za ovog lijepog i pametnog lutalicu, frentera, golubari su pričali a djeca prenosila neobične priče. Jednom se, kažu, na daidžino jato okomio kobac. Doletio je lukavo, sa suncem iza leđa i iznenadio jato koje je bilo u uspnu. U dvorištu je nastala panika. Jato se zbilo i smanjilo svoj krug, kobac je kružio a onda se jedan golub odvojio od jata, obrušio prema zemlji i za sobom povukao kobca. Kobac se sjurio, nestali su iza dalekih i visokih krošnji topola a jato se u međuvremenu uspjelo spustiti na krov. Među njima nije bilo lijepog frentera. Kažu da su golubari plakali za ovim pametnim i nesebičnim golubom sve dok se, nakon nekoliko sati, nije pojavio na krovu golubarnika. Avlijom se prolomio veliki i dugi aplauz. Daidža i njegovi drugovi su toliko pljeskali i galamili da su probudili i naljutili djeda. Istrčao je u potkošulji i donjem dijelu pidžame i istjerao ih iz avlije. Na aplaudiranje i djedovu galamu, kažu, frenter se nije ni osvrnuo. Samo je ponosno podigao glavu, zabacio je malo unazad i lagano prošao kroz otvor u golubarniku. Tog dana, golubari su mu, zbog njegove naročite hrabrosti, nesebičnosti, pameti i ljepote, dali ime Che Guevara. Poslije su ga skraćeno zvali Che.
Zagledan u čuvenog Chea, nisam ni primijetio kada se na krov popela i njemu primakla golubica. Prelijepa bijela tiplerka sa malenim kljunom i blistavim perjem. Čim je ugledao golubicu, počeo je zabacivati glavom i zavlačiti kljun pod svoje krilo. Ona ga je netremice gledala. Che je zamahnuo krilima i sletio pored ružićnjaka, pa odšetao uz zid mutvaka, koji se ne vidi od golubanika ali vidi sa verande. Doletjela je za njim, primakla se i počela tražiti njegov kljun. On je vrtio glavom, kljun izmicao i onda se naglo i strasno predao poljupcu. Dugo su se ljubili, ona se za kratko našla pod njim a onda su kao pijani počeli šetati u krug, vukući repove i krila po travi. Tako su se šepurili nekoliko minuta, pogledali prema nebu i poletjeli neobično mlatarajući krilima.
Eto djeda. Izbrijan, nasmijan.
- Šta radiš ?
- Gledam golubove.
- Opet ?
- Ja.
- Idemo unutra, nena napravila maslenjak.
Volio sam miris maslenjaka s paprikama i kajmakom, prijalo mi je sve što nena napravi. Poslije doručka, čim zamirišu kafa i dim djedove cigarete, istračavao sam u avliju, već punu daidžinih drugova. Iz mutvaka se čuje Rej Čarls, a ispred mutvaka daidža i drugovi dižu tegove, boksuju pravim bokserskim rukavicama i pričaju o golubovima.
Tog ljetnjeg raspusta u Brčkom, jutra sam provodio u avliji a dane na Savi. Če i njegova golubica skoro i nisu izlazili iz golubarnika, dok se mladi nisu izlegli. Poslije su, naizmjenično, hranili svoja mladunčad, pištančad, a daidža se radovao novom, mladom Čeu. Svi golubovi na jajima su sjedili noću, danju su na jajima bile golubice da bi oni, po čitav dan skakali na druge ženke. Če je i po tome bio poseban, drugačiji. Golubari su govorili da on ne može drugačije, jer, takav mu je karakter, nesebičan, spreman na žrtvu i ljubav veću od ljubavi koju su mogli osjećati obični golubovi. Sava je bila bistra, ronio sam i plivao bolje nego prošloga ljeta, ali ne dovoljno dobro da bi djeci sa Save bio ravan. Od toga sam se liječio igrajući s njima fudbal. Jer, oni su odrastali uz Savu a ja pored stadiona. Sava je Sava a Tušanj je Tušanj.
I, kada je bilo vrijeme da se vratim u Tuzlu, dogodilo se. Daidža je vijao jato. Che je bio glavni. Dok su još bili na vidljivoj visini, oko njih je počeo kružiti soko. I to “srpo”, onaj sa polukružnim krilima. Znali smo da će Che nešto pokušati. Izdvojio se, odvukao pažnju sokola od jata, sunovratio, prema zemlji ali soko ga je sustigao, svladao i odnio prema šumi pored Save. Golubari su istrčali iz avlije, zviždali, vikali pratili sokola i Chea, dugo ih nije bilo, i onda su se, tužni vratili. Daidža nije ni pogledao pristiglo, isprepadano jato a ja sam otišao u sobu i plakao. Prije nego što sam zaspao, nena mi je promijenila jastuk mokar od suza.
U Tuzli sam se stalno raspitivao za Cheovu golubicu. Govorili su mi da je valjda dobro, da ne znaju, kao da oni zagledaju svakog goluba, zašto se toliko raspitujem… Tek na zimskom raspustu, kada sam ponovo došao u Brčko, saznao sam istinu o nestanku Cheove bijele golubice. Ona, poslije njegove nesreće dugo nije napuštala tavan a onda je jednoga dana uzletjela i velikom brzinom krenula ka visini. Nebo je bilo vedro i pogledom su je pratili dok se nije pretvorila u tačku a zatim nestala dostigavši, za nas ljude, nevidljivu visinu. |
|
